Piše Bisa a glava joj breca i huči ko da joj je milion mrava u njoj, a kako i neće kakav je dan bio iza nje, pun stresa i ludila, sreća da je pri kraju. Ovo je jedan od onih dana kad jedva čekate da se završi, jedan od onih dana gdje što god da krenete da radite ne završi se kako valja. Uzmem olovku ne radi, heftalica prazna, pođem pit vode, galon prazan, ali ovo su sitnice, pri lošoj energiji, pri negativnostima, bjesovima, ujdurmi na sve stane. A napolju sunčano. Dakle nije do vremena. I onda se samo sjetim svih onih učitelja života, svih onih lajfkoučova, onih snimaka i videa gdje nas uče da kako zračimo tako i privlačimo. Pa kako to zračim danas majko mila. Bolje da se ugasim nego da zračim i ovakve privlačim. Neki je nered u kosmosu garantujem. Tačno od kad pijem ove čia sjemenke nije mi dobro. Lijepo se vala pitam ponekad kako li je moja baba živjela skoro devedeset bez njih, a meni će glave doći. Sretnem danas, na povratku sa posla, jednu davno zaboravljenu poznanicu. Srdačno se izgrlismo, uh kako je mirisala, dobro pozant parfem, a sjećam se dana kad smo je „učili“ da sapun nije sramota. Na nju bješe firmirane robe poprilična cifra, tašnica, Pandora, Svarovski, na ruci skup sat. Ma sva moderna, a na usnama karmin. To bješe neka „krF”(čitaj krv) crvena boja, sav se razlio po ivicama, protočio sjaj na sve strane, rumenilo ono „mašala“ varijanta zdravina. Ja je nešto gledam i razmišljam imade li ikog da ti kaže da se herpes tretira određenim lijekom, da se ne maže sjajem i karminom, da se to pokrit ne može tako lako, a da se na tako velje uši okićene kristalima najbolje smola vidi, da postoje štapići koji se koriste.. Uvijek mi je bila simpatična, al uvijek je bila i skromna, što joj se desilo u međuvremenu nisam znala. Kaže da se udala. Dobro. Pa tako mi reci. Onda se sjetih onog vica kad baba djevojci kaže na pijaci „ nije, moja ti, skup sir, no si se ti slabo udala“. A ova se moja poznanica dobro udala i konačno se obukla i okitila baš onako kako je oduvijek maštala. „Srećna sam i volim ga puno, reče mi, trudimo se da napravimo bebu“. I od tog momenta sam je posmatrala drugim očima. I više mi nije smetao razliven sjaj i herpes, prenaglašenost u svemu, njena iskrenost koju sam osjetila nadjačala je sve. Njena sreća je nadjačala sve. I dok je pričala o svom izabraniku sva je cvjetala. Mnogo gestikulacije, zveckanje narukvica, cvrkutanje, popravilo mi je dan. Odavno nisam srela nekog da je ovako zračio. Srećno i pozitivno. Ljubav čini čuda. I zaista nema tog učitelja života da vas nauči da volite sebe, nekog svog, nešto ili neko mjesto, predio, grad, neku ulicu, bulevar, knjigu ili pjesmu, to morate da imate u sebi, da to zaista istinski osjetite. Ja mislim da ne možemo naučiti da volimo. To prosto umijemo ili ne umijemo. Mnogi se trude ali im ne polazi za rukom. Jer ne osjećaju iskreno. Baš kao i mnogi koji žele da preko noći budu pametni, pa su im statusi na društvenim mrežama puni citata od Andrića, preko teta Desanke, pa sve do Koelja i Hesea, a ne znam i dalje pišu spojeno i uvijek im nešto hvali kad im to isto fali. Stvarno je nekad lijepo biti glup i samo jednostavno osjećati. Evo i sad mi glava breca, al nekako mi lijepo što podijelih sa vama ovaj današnji momenat. Ljekovite ruke moje mlađe ljepotuške čine čuda i već se osjećam mnogo bolje. Rodila sam ljekovito dijete koje sve nas svojom toplom energijom liječi i smiruje. Ona tako zrači. Ona ljubavlju zrači. I neću da vas davim više, odoh da uživam dok me njene ruke maze i čine čudo da ovaj bol u ludoj glavi nestaje. Samo opušteno i bez pretjerivanja, naglih poteza i brzopletosti. Ključ je u umjerenosti. Samo volite i grlite nesebično i bezgranično. Ljubi vas Bisenija...
Do čitanja..